Milomir Kovačević Strašni: Kradljivci bicikla


Milomir Kovačević Strašni / iz fotografske serije “Kradljivci bicikla” (1995.—2019.)

U filmu Kradljivci bicikla (Ladri di biciclette, 1948.) režisera Vittorija De Sice i scenarista Cesarea Zavattinija, remek-djelu talijanskog neorealizma, autori koriste motiv krađe bicikla kako bi potresno i uvjerljivo prikazali potpuni rasap poratnog Rima i cijele Italije, čije je društvo fašističkom diktaturom i katastrofom Drugog svjetskog rata bilo gurnuto preko ruba sloma. Bicikl u toj bezvremenoj priči nije (samo) prijevozno sredstvo ili sredstvo razonode, nego sredstvo privređivanja, najvažniji predmet u posjedu siromašne četveročlane obitelji, koja je uložila gotovo sve što je imala kako bi ga otac mogao nabaviti zbog jedinog nuđenog posla raznosača reklama, za koji je osobni bicikl neophodni uvjet. Kada bicikl bude ukraden već prvog radnog dana, očajni otac i njegov maloljetni sin odlučuju se na potragu čitavim Rimom od vrha do dna, a tijekom njihove gradske odiseje i oni i gledatelji upoznat će prave razmjere socijalnog raspada zemlje ― gubitnice u ratu, kao i što znači zaista biti na pogrešnoj strani nepravedne klasne podjele društva… Istoimena serija fotografija Milomira Kovačevića Strašnog, svojevrsni “hommage” jednom od najslavnijih filmova u povijesti sedme umjetnosti, nije, međutim, (isključivo) društveno kritična, već se prije radi o intimnom dnevniku s pariških umjesto rimskih ulica, gdje je umjetnik pronašao prebivalište nakon odlaska iz poratnog Sarajeva i postupno postao živa spona između pariške i sarajevske, odnosno post-jugoslavenske kulture. Bicikli s kojih su ukradeni pojedini dijelovi ili kradljivci u mnogoljudnom i multikulturnom gradu na njih tek vrebaju, Strašnom su postali provodni vizualni motiv individualnog mapiranja Pariza, fokalne točke za koje je vezao svoja sjećanja te u vedutu novog grada upisivao dijelove sebe, svoj doživljaj svega što se zbilo ranije i iščekivanje budućeg života. Sam autor o svojim Kradljivcima bicikla kaže:

“Već odavno nemam bicikl. Posljednji sam kupio davnih osamdesetih, nakon jedne vesele noći u foto-klubu sa Šiletom, Denisom i drugim dragim prijateljima, uz mnogo pića i muzike… Bio je to žuti sportski desetobrzinac, ali mi je na veliku žalost vrlo brzo iz života nestao kao što je u njega i došao, ukraden od strane sitnog lopova iz moga naselja, koji nije ni slutio koliko će me time unesrećiti… Mnogo je vremena trebalo proći da to zaboravim i gledam drugačija na takva ‘sitna otuđenja’ dragocjenih predmeta. Danas mislim da kradljivci bicikla nisu sitni lopovčići zaslijepljeni lakom zaradom koju mogu dobiti prodajom dijelova… Pomislim kako su možda poput glavnih junaka filma Kradljivci bicikla prisiljeni krasti kako bi se spasili, kako bi sačuvali svoju porodicu i svoj posao. Skromna utjeha za moj nestali bicikl… Došašvi u Pariz, poslije tisuću i sedam dana provedenih u opkoljenom Sarajevu, fasciniralo me mnogo toga: ljepota grada, Notre Dame De Paris, Tour De Eiffel, Montmartre, Arc De Triomphe, Jardins Luxembourg, Louvre… Šetajući velikim bulevarima, primijetio sam mnogo ostataka ukradenih bicikala, što je bila jedna od prvih stvari koje su me vratile u prijašnji život, moje Sarajevo, prijatelje, foto-klub, šetnje gradom, fotografiranje ljudi na ulicama… Naravno, odmah sam ih počeo fotografirati, mnogo uživajući u tome, u tom, za mene novom gradskom, pariškom pejzažu…”

Radi se, dakle, o osebujnom dnevniku prizora s ulica jednog od najvećih europskih gradova, zabilježenih okom i objektivom autentičnog fotografa s osobitim osjećajem za suptilnu dramu svakodnevnog života te s iskustvom takvog života lišenog svega što čini svakidašnjicu u uobičajenom, nepamtljivom smislu riječi ― velikim životnim iskustvom koje upisuje u svaki prizor što ga prepozna kao svoj, kao istinit.

Tekst: Bojan Krištofić

Milomir Kovačević rođen je 1961. godine, a fotografijom se počeo baviti sa sedamnaest godina u Univerzitetskom foto-klubu CEDUS (Sarajevo). Član ULUPUBiH-a postao je 1989. Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Devedesetih godina prepoznat je kao jedan od najzapaženijih foto-kroničara grada. Angažman fotoreportera u različitim revijama nije doprinio tome da njegov rad poprimi senzacionalistički karakter, niti su njegove fotografije imale kratki rok trajanja. Naprotiv, njegov rad pokazuje interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva ― od onih uobičajenih, često neprimjetnih u kolotečini svakodnevnice, do tabu-tema toga doba. Serije fotografija s motivima Međugorja, zatvora, buvljaka, rock koncerata, Hordi zla (navijača FK Sarajevo), grafita, pionira, Titovih foto-portreta u izlozima, posljednjeg obilježavanja Dana Republike… Samo su neke od onih koje su ga proslavile.

Početkom devedesetih Kovačević svjedoči dubokim društvenim promjenama u zemlji ― odumiranju jednog sustava, epohe komunizma, i rađanju novoga. U tom periodu nastaju serije posvećene prvim demokratskim izborima, stranačkim mitinzima, stvaranju novih partija, nove vlasti, mirovnim manifestacijama… No, paralelno nastavlja bilježi kulturni, politički i sportski život grada na Miljacki. Početkom ’92., on prati izbliza sve po čemu će Sarajevo tragično postati poznato u cijelom svijetu. Iz dana u dan, sa svojim fotoaparatom svjedoči životu opkoljenog grada iznutra. Njegove fotografije se drastično razlikuju od fotografija stranih kolega. Dok su oni nastojali na što bizarniji način uhvatiti smrt, on je bilježio život i otpor u tim teškim godinama. U ratnom kaosu pokušavao je stvoriti, makar na fotografijama, nešto skladno i vizualno čisto. Kovačevićeve ratne fotografije okupljene su u serijama Tito in War, No Name, Ase leži, In Memoriam, Ratna arhitektura… Između ostalog, izlagao ih je galerijamaCollegium Artisticum i Galeriji Obala.

Godine 1995. odlazi u Pariz i tamo, u novoj sredini, nastavlja svoju fotografsku i izlagačku aktivnost. Nastaju nove serije: portreti stipendista Soroševe fondacije za bivšu Jugoslaviju, Moji prijatelji iz Rumillya (samačkog doma za strance), snima pariška groblja kao nastavak ratnih serija iz Sarajeva… Godišnju nagradu Fondacije CCF (današnje HSBC) za fotografiju dobiva 1998. i izlaže po cijeloj Francuskoj te u International Center of Photography u New Yorku. U svakoj seriji Kovačević fascinira svojim umijećem da iz svakog ljudskog bića izvuče ono najbolje. Bez obzira na uvjete u kojima se različiti ljudi nalaze, pred sobom uvijek pronalazi čovjeka sa svim njegovim vrlinama. Kovačević je također fotograf kontradikcije, on je fotograf smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti… Kvaliteta njegovih fotografija sastoji se prije svega u pikturalnoj snazi, daleko od svake stilizacije, zahvaljujući čemu svoju ličnu istoriju dijeli s ostalima. Za svoj rad dobio je mnoga priznanja, a posljednje u nizu je od Predsjednika države Francuske, gdje je proglašen Vitezom s posebnim zaslugama za svoj fotografski rad i angažman. Godine 2016. primio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za svoj cjelokupni fotografski opus.

http://www.milomirkovacevic.info/

Samostalna izložba Kradljivci bicikla Milomira Kovačevića Strašnog se održala u Galeriji AŽ od 3. do 31. svibnja 2019. godine.

Izložba 03.05. — 31.05.2019.